Ranjeni kauboj

Vestern je jedan od onih žanrova koji su se dovoljno duboko usjekli u kulturnu memoriju da su prepoznatljivi valjda u svakome dijelu svijeta, pa i onome koji je, bilo prostorno ili povijesno, od američkog Srednjeg zapada i njegovih prerija najudaljeniji. Dakako, kada je neki žanr toliko prepoznatljiv da ga se čita, gleda i oponaša od Japana do Velebita, a matična, američka kultura sustavno ga proizvodi i izvozi, nije neobično što se oko vesterna ispleo cijeli niz klišeja i tipskih odrednica likova, osobito glavnih junaka žanra, kauboja, famoznih neustrašivih revolveraša koji na konjima lutaju od gradića do gradića. Jedan od njih, ali nimalo tipičan, pokazat će se, jest i Jimmy. Jimmy Ćorak, (anti)junak i jedini lik monodrame koja je u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, zagrebačkih UO Punctum i KunstTeatra te klanječke Kuće Klajn praizvedena na taraci tvrđave Revelin.

Matija Čigir na premijernoj je izvedbi spretno balansirao dvije strane svoje uloge, autoironijski podtekst i uvjerljivost karaktera / Izvor DLJI

Jimmy Ćorak lik je dvostrukog lica, karakter koji jedno o sebi želi prikazati, a drugo skriva, što se otkriva u trenutku u kojem više ne može ne probijati iza onog prikazivanog. Naoko, on je stereotipni kauboj. Jimmy jaše u sedlu, evocira susrete s Indijancima, sudjeluje u dvobojima, odmjerava druge kauboje u saloonu i radi sve ostalo što likovi poput njega rade u svakom vesternu koji slijedi zakonitosti žanra. Ipak, od početka je jasno kako u cjelini postoji i druga, ispod maske kauboja skrivena strana. Naime, publiku su, odmah pri ulasku, na sjedalima dočekale slušalice, uređaji kakvi se uobičajeno koriste za prevođenje, namješteni na frekvenciju s koje se povremeno javlja glas stanovitog Johnnyja. Taj svojevrsni Jimmyjev unutarnji glas, njegova podsvijest, intimni podsjetnik na ono ispod kaubojske politure, nerazriješen odnos s ocem koji će, kako predstava napreduje, zamijeniti kaubojske naslage i postati pravo, iskreno lice lika. Signal razobličavanja i temelj Jimmyjeve iskrenosti.

Iskrenost i aktualnost u apsurdističkom, pomaknutom okviru, kako bi se mogao odrediti i Jimmy Ćorak, jasno ukazuje na konture poetike kakva se najčešće susreće u KunstTeatru, jednom od koproducenata predstave. I nije to neobično. Jimmy je, naime, potpuno „kunstovski“ lik, antijunak izgubljen u nerazumijevanju samoga sebe, smiješan zbog ironijskog odmaka koji stalno potencira, apsurdan u granicama koje dozvoljava prepoznatljivost značenjskog poigravanja žanrom. Dovoljno je sjetiti se Sizifa, uredskih spadala iz Flexa ili bizarnih pojava koje napučuju oba nastavka Kunstove inauguralne predstave Dobar, loš, mrtav te je jasno kako Jimmy ne dolazi kao iznenađenje, već se nastavlja na uspostavljen niz. To mu je istovremeno prednost koliko i mana.

Matija Čigir na premijernoj je izvedbi spretno balansirao dvije strane svoje uloge, autoironijski podtekst i uvjerljivost karaktera koja je ključna kako bi ono prethodno, suptilno provlačenje ironije, bilo uspješno. Bez gubljenja u naglašavanju jedne od dviju strana toga zahtjevnog zadatka, Čigir samostalno, gotovo isključivo vlastitim glumačkim izražajem (scenografija je iznimno rudimentarna i svedena na najnužnije predmete, dok je kostim stereotipno kaubojski te ne kazuje mnogo o kompleksnosti lika; scenografkinja i kostimografkinja je Petra Pavičić) ostvaruje uvjerljivu cjelinu. I to je ono što je u predstavi najbolje, Jimmy Ćorak lik je ostvaren u prijelazu iz maske u iskrenost, u razobličavanju koje se ne mora uvijek činiti sasvim motiviranim, no svakako nije izgubljeno, već pokazuje kako kazalište može, ako se koristi pravim sredstvima, biti istovremeno svjesno vlastite iluzije i zapitano nad njezinim značenjem.

Ono što, međutim, u predstavi kako je igrana na taraci tvrđave Revelin nije bilo dobro jest, prvenstveno, prostor. Jimmy Ćorak s početkom nove sezone seli u matično kazalište, na zagrebačku Trešnjevku (premijera je 12. rujna), a zatim i u Klanjec, u Kuću Klajn. To su potpuno različiti prostori od premijernog, koji je za Jimmyja, vidjelo se to od prvog do zadnjeg trenutka izvedbe, očito i drastično prevelik. K tome, radi se o otvorenom ambijentu koji nužno dovodi do raspršivanja glasa i dekoncentracije, ma koliko bio odvojen od zvukova i glasova koji dopiru iz rezonantne kutije grada. Zajedno s pomalo pretjeranom duljinom predstave, koja zbog toga negdje u sredini, taman kada se treba dogoditi prijelaz između Jimmyja pod maskom kauboja i onog iskrenog mladića u nerazriješenom odnosu s ocem, pada u tempu, Jimmy se na dubrovačkoj premijeri raspršio više nego što je bilo potrebno. S obzirom na najave, treba se nadati kako je to do prostora, a ne do predstave.